Piše: Dražen Glišić ,
42-godišnji Raco Simić iz semberskog sela Međaši prvi je čovjek pred domaćim Sudom oslobođen optužbe da je počinio ratne zločine. Optužnica Tužilaštva Brčko distrikta mu je uzela slobodu na godinu i po dana koliko je proveo u pritvoru, čekajući suđenje a onda i slušajući u sudnici lažne optužbe da je ubio 12 Bošnjaka u Brčkom u maju i junu 1992. godine. On je danas slobodan čovjek ali sa vidnim zdravstvenim posljedicama. Pravda u njegovom slučaju još nije zadovoljena, jer je sredinom 2008. godine u dogovoru sa advokatima tužio Brčko Distrikt tražeći materijalnu nadoknadu od više stotina hiljada maraka. Raco Simić je bio lišen slobode od 2.novembra 2005. godine do 20.aprila 2007. kada je Osnovni sud Brčko Distrikta donio presudu da nije odgovoran za ubistva 12 Bošnjaka u brčanskom naselju Kolobara, članova porodica Fatić, Terzić, Topalčević, Arnautalić, Karamović , Hasanbašić i Šabanović. U tom procesu istih optužbi je oslobođen i Miloš Milošević iz sela Vršani. Na oslobađajuću presudu se žalio glavni tužilac Zekerijah Mujkanović koji je i optužio Simića, da bi 13.septembra 2007. godine Apelacioni sud Brčko Distrikta potvrdio oslobađajuću presudu. Raco Simić je , kako sam kaže, imao sreću da ga zastupaju dva advokata, obojica iz njegovog sela , Dragomir Dumić i Duško Tomić, koji ga znaju kao čovjeka koji, kako ističu, jednostavno nije bio u stanju da počini takve strašne stvari za koje su ga teretili svjedoci Tužilaštva Brčko Distrikta. Znamo ga od prije rata , nikada nikom nije pomislio a kamoli učinio nešto loše. U selu ga znaju kao čovjeka koji ide u nadnicu , najčešće sijekući drva, navode Dumić i Tomić dodajući da bi im trebali sati da ispričaju poniženja koja je preživjeo Raco Simić u brčanskoj sudnici i pritvoru. Protiv Simića su mnogi svjedočili, Bošnjaci i Srbi , neko protiv neko u njegovu korist. Kako je proces odmicao svima u sudnici je postajalo jasno da on sa optužbom nema nikakve veze. Raco Simić je među prvima iz sela Međaši otišao u rat, jer tako je moralo biti. Među prvima je bio koji su osjetili koliko rat može biti besmislena stvar. U besmislu nastaje najgore. Poslije desetak godina trebalo je nekako opravdati ono najgore što je učinjeno. Jedan koji je poslužio za pravdanje je i Raco Simić. Njegova sudbina je takva da bi se za nju zainteresovali i pisci drama. Rano ostavljen od roditelja, nadničar, poslije rata primljen da stanuje u kući starice Milke, a nakon njene smrti i izlaska iz zatvora ostao je bez tog privremenog prebivališta na šta je uticao sudski spor nasljednika Joze Mrkića, SPC i SO Bijeljina. Danas je Raco Simić beskućnik. Nevina žrtva u godinu i po dana boravka u brčanskom zatvoru je postao čovjek sa nekoliko bolesti. Sada želi da potvrdi svoju pravdu tužbom. Za sve ono loše kroz šta je prošao traži odštetu! Nikada to nije uradio a mogao jer ga je život itekako mučio. Sada to čini jer je ovog puta njegova bol preskupa.
Piše: Dražen Glišić
Veliki Andrić je nekad rekao ’’samo primitivni ne mogu razumjeti zlo u sebi i drugima’’.
O zlu u nama je sjajno pisao Dostojevski, i najbolje ga je, čini mi se, raščlanio u Zločinu i kazni, nevjerovatnom djelu. Zlo isprepletano sa strahom napravi najstrašnije stvari. Postoje razni strahovi, strah od nepoznatog, strah od obrazovanog čovjeka, strah od kazne, strah od siromaštva..., neki strahovi se vuku iz djetinjstva i nerjetko se pretvore u zlo. Na sreću čovjeka, koji je i posle najstrašnijih djela ljudsko biće, postoji pokajanje kojim na kraju, posle svega , poništava zlo u sebi. S pokajanjem ono iščezava. Pokajanjem zločinac traži i oprost za učinjeno, oproštanjem dolazi do punog daha, duša vapi za smirajem bez obzira na konačnu kaznu koja će ga prije ili kasnije stići. Kazna za zločinca je skidanje višegodišnjih stega, ali je oprost istovremeno konačno oslobađanje zarobljene duše. Danas , ma kako to suludo izgledalo, je teško ljudima koji su učinili ratni zločin. Učinjeno ih razjeda , oni s tim žive, bude se noću, naprosto vape za oprostom da bi im se duša smirila, da bi dočekali barem jedno jutro bez košmarnog sna. A ako nemamo sna naš organizam je opasno ugrožen. Zamislimo da liježemo i ustajemo s mišlju da smo ubili samo jednog čovjeka. Strašna stvar! Ubiti nekog najteži je košmar koji može da nas zadesi. Ljudi koji su ubijali ljude a ovi bili bez mogućnosti samoodbrane su zločinci ali i nesretnici, kao što su nesretnici i ubijeni. Prvi su nesretnici jer žive košmaran, nekvalitetan život, a žrtve su nesretnici jer nisu imali priliku da prožive svoj život. Naravno postoje i oni koji se nikad ne pokaju za najstrašnija djela i oni su teško bolesni i za njih nema pomoći. Na posljednjoj sjednici SO Bijeljina od predsjednika opštinske Komisije za istinu i pomirenje su se čule dvije informacije koje su jedni prespavali, drugi nisu razumjeli, a samo rijetki su se zamislili nad njima. O čemu je riječ? Šta je to advokat Duško Tomić saopštio? Konačno se javio čovjek, Bošnjak, koji je pucao na ljude u Tuzlanskoj koloni. Želi da svjedoči o tom stravičnom događaju! U selu Međaši nedavno su se sastali Zekerijah Arnautović i ubica njegovog sina. Arnautović je tom čovjeku oprostio zločin na Drini! To je pomak koji je učinila opštinska Komisija za istinu i pomirenje koja ja formirana prošle godine na zahtjev načelnika opštine Bijeljina Miće Mićića. Diskusije načelnika Mićića a posebno Dragana Đurđevića predsjednika Skupštine su pokazale da postoje ljudi koji razumiju šta ta Komisija radi a naročito njen predsjednik Duško Tomić.
Željko Kopanja je ostao bez nogu jer je prerano progovorio o zločinima koji su počinili ljudi koji imaju srpsko ime i prezime! Tako su njegovu tragediju neki komentarisali. Danas se u RS o zločinima više i slobodnije govori. Neće niko izvršiti atentat na vas. Možete samo biti verbalno napadnuti. I ti napadi su proizvod straha s početka priče!
PANZIONERSKA TINTA (FOTELJAŠKI ZNOJ) Piše : Dražen Glišić Tinta na posljednjem penzionerskom odresku se nije ni osušila a naši stari građani su se uznemirili. Od narednog mjeseca bi mogao neko drugi da im pečatira njihove odreske. Navikli su se na Mastilov pečat, prolaze s njim kroz reforme penzijskog osiguranja, nekima je umanjen, nekima uvećan penzionerski ček. A Mastilo je na udaru , možda i ode iz fotelje u kojoj je puno znoja, što od prvobitnih novinarskih napisa o njegovoj poreskoj prošlosti, što kancelarijskih klima uređaja , što od reformi. Uložio je u svoju karijeru , studirao, prolivao znoj, magistarski rad je proslavio u hotelu sa više desetina zvanica, a sad bi neko da se igra s njim i da ga pomjera iz one poduže kancelarije s pogledom na bijeljinsku ’’Karingtonku’’. Nije poznato da li se u njoj nalazi kadrovski stan koji čeka Mastila ili u nekoj drugoj zgradi. Ako doživi smjenu šta će biti sa dodatnom kvadraturom u njegovom životu? Ako ga smjene kako će bez svih onih ugođaja koje ima u Fondu PIO? Kako će bez saradnika na koje je navikao a oni na njega s umiljatim ’’kako ste g.direktore?’’, ’’dobro jutro g.direktore’’. Kad bolje razmislim zaista je teško sve to ostaviti. Mastilo je u subotu odlučno rekao ne PDP-u i poručio iz velike kancelarije ’’ja sam profesionalac , stručan, imam rezultate’’. Najžustrije je reagovao Slaven Pekić poručivši Mastilu da će PDP biti bolja partija kad iz nje odu loši ljudi. Mastilo čeka rasplet, poruke iz PDP-a ga baš i ne dotiču. Njegove misli su uprte prema onima koji će da smjenjuju. Hoće li oni reći ’’Mastilo ti si stručan, ostaješ!’’ ili će pak među više od milion građana u RS pronaći neko drugo rješenje i zahvaliti se Mastilu za sve što je učinio u Fondu PIO? Šta bi moglo da presudi u tom dvoumljenju onih koji smjenjuju? Mastilo se ne dvoumi, on smatra da je profesionalac koji da treba da ostane u fotelji s pogledom na ’’Karingtonku!’’ Spreman je i da uzme crvenu knjižicu s ružom, ako bude povuci potegni. Dugogodišnji vlasnici te knjižice su poručili da nema uzimanja knjižice radi fotelje! Kome treba Mastilo? Za PDP znam da im ne treba posle ostavke na sve funkcije i članstvo u stranci.